Bivši saborski zastupnik Ivan Pernar izazvao je burne reakcije tvrdnjama da Bihać do 1592. godine nije bio muslimanski grad, već hrvatska utvrda unutar Habsburške monarhije, te da je nakon osmanskog osvajanja uslijedio masakr stanovništva.
Bivši zastupnik u Hrvatskom saboru Ivan Pernar izazvao je oštre polemike objavom na društvenim mrežama u kojoj iznosi niz tvrdnji o historiji Bihaća, fokusirajući se na period do osmanskog osvajanja grada 1592. godine.
Pernar navodi da Bihać do tog trenutka „nije bio muslimanski grad“, već da su u njemu živjeli Hrvati, te da je grad bio dio Habsburške monarhije. Prema njegovim tvrdnjama, Bihać je ujedno bio i posljednja velika utvrda na zapadu današnje Bosne i Hercegovine koja je odolijevala osmanskim osvajanjima sve do kraja 16. stoljeća.
Tvrdnje o predaji i masakru
U svojoj objavi Pernar dalje tvrdi da je, nakon dugotrajne opsade, došlo do mirne predaje grada, uz navodno obećanje osmanskog zapovjednika Gazi Hasan-paše Predojevića da će stanovnicima Bihaća biti pošteđeni životi, te da će imati slobodu izbora – da ostanu u gradu ili ga napuste.
Međutim, Pernar navodi da se to obećanje nije ispunilo. Prema njegovim riječima, nakon ulaska osmanskih snaga uslijedio je masakr, pri čemu su, kako tvrdi, stradale hiljade ljudi, dok su stotine stanovnika navodno odvedene u ropstvo.
Reakcije javnosti i historijske polemike
Pernarove tvrdnje brzo su se proširile društvenim mrežama i izazvale oštre reakcije i podijeljena mišljenja. Dio korisnika upozorio je na selektivno i jednostrano tumačenje historijskih izvora, navodeći da su demografska, vjerska i politička struktura srednjovjekovnog Bihaća znatno složenije nego što se prikazuje u njegovoj objavi.
Drugi su, pak, upozorili da ovakvi istupi mogu produbiti nacionalne i vjerske tenzije, posebno u osjetljivom regionalnom kontekstu, gdje se historijske teme često koriste u savremenim političkim i ideološkim raspravama.
Odgovornost javnih ličnosti
Objava bivšeg saborskog zastupnika ponovo je otvorila pitanje odgovornosti javnih ličnosti prilikom iznošenja osjetljivih historijskih interpretacija, naročito na društvenim mrežama, gdje poruke imaju velik domet i dugotrajan društveni uticaj.
Stručnjaci često upozoravaju da historija, kada se iznosi bez šireg konteksta i naučne utemeljenosti, može postati sredstvo političke manipulacije, umjesto povod za konstruktivnu raspravu.