Piše: Suad Đozić
U Bosni i Hercegovini, gdje je etno-nacionalna politika duboko ukorijenjena, postaje sve teže govoriti o građanskom društvu bez izazivanja polemike. Nedavna politička retorika pokazuje da su nacionalne podjele i dalje osnovni alat političkog opstanka – i to ne samo kod vlasti, već i kod opozicije.
Uprkos pokušajima da se predstavi kao alternativa, opozicija često ne nudi promjenu suštine već samo zamjenu protagoniste. Tako danas svjedočimo kako se politička borba u redovima Hrvata u BiH pretvara u sukob između etabliranih aktera i njihovih ideoloških pandana, koji često ne odustaju od rigidne retorike prošlosti. Slično se događa i na srpskoj političkoj sceni u BiH, gdje se stvara vještačka opozicija koja ne dovodi u pitanje osnove postojećeg modela, već ga dodatno učvršćuje.
Neki od onih koji su se zalagali za suverenu i građansku BiH bili su marginalizirani, uklonjeni sa pozicija ili čak procesuirani. Imena poput Stjepana Kljujića, Martina Raguža ili Jerka Ivankovića Lijanovića govore o tome da se prostor za političku neovisnost sužava kad god neko pokušava djelovati izvan okvira koji nameću Beograd ili Zagreb, često uz prešutnu ili otvorenu podršku domaćih partnera.
Etno-politički sistem, koji uključuje tzv. “konstitutivne narode”, stvoren je kao kompromis u ratu, ali je s vremenom postao alat za održavanje statusa quo. Njegova stvarna svrha nije ravnopravnost, već kontrola – i to ne građana, već etničkih lidera. Iz tog razloga, model građanske države redovno se odbacuje kada bi u njemu većinu mogli činiti Bošnjaci, dok isti model ne smeta u Republici Srpskoj, Hrvatskoj ili Srbiji.
Jedno od ključnih pitanja koje se mora postaviti jeste: zašto konstitutivnost i paritet nisu ponuđeni srpskoj zajednici u Hrvatskoj, koja je imala svoju teritorijalnu organizaciju? Zašto se ista ta logika ne primjenjuje kada se govori o većinskim narodima unutar BiH? Očigledno je da problem nije u sistemu, već u strahu od većinske političke volje kada je ona bošnjačka.
Također, nikada nije do kraja objašnjeno zašto BiH nikada nije dobila formalno razgraničenje s Hrvatskom, iako su Tuđman i Izetbegović potpisali dogovor o tome. Luka Ploče, Šipadove i državne imovine, Buško jezero – sve su to primjeri u kojima je interes BiH bio zanemaren, često uz političku šutnju domaćih aktera.
Ako već govorimo o političkom predstavljanju Hrvata u BiH, valja podsjetiti da je građanska opcija među Hrvatima postojala i postoji. Ljudi poput Ivice Račana, Stjepana Mesića, Stjepana Kljujića i drugih pokazivali su da je moguće istovremeno biti Hrvat i zagovarati Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku državu svih njenih građana. Danas se takvi glasovi često marginalizuju pod etiketom “izdajnika” ili “neautentičnih predstavnika”.
Zato se s pravom može reći da je u današnjoj BiH lakše politički opstati kao nacionalista nego kao građanin. Lakše je biti rigidno lojalan Zagrebu ili Beogradu, nego Bosni i Hercegovini kao svojoj jedinoj domovini. To objašnjava zašto građanske opcije teško prolaze, dok nacionalističke retorike i dalje dominiraju javnim prostorom.
Ali promjene su moguće – kroz pravne inicijative, građanski aktivizam i otpor političkom fatalizmu. Novi ustavni model u kojem će građanin biti osnova političkog sistema, a ne etnička pripadnost, nije samo ideal. To je jedini održivi put ka stvarnoj demokratiji i funkcionalnoj državi.