Prva pravosnažna presuda u BiH zbog diskriminacije LGBTI osoba

Prvi put u Bosni i Hercegovini donesena je pravosnažna sudska presuda kojom je utvrđena diskriminacija prema LGBTI osobama, čime je potvrđena zakonska zaštita od govora mržnje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

Bosna i Hercegovina dobila je prvu pravosnažnu presudu za diskriminaciju prema LGBTI osobama, saopćio je Sarajevski otvoreni centar. Presudu je donio Kantonalni sud u Sarajevu, potvrdivši da je došlo do diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika.

Predmet se odnosi na javni istup iz 2019. godine tadašnje zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović Hajdarević, koja je nakon najave prve Povorke ponosa u BiH na društvenim mrežama objavila sadržaj koji je, prema ocjeni suda, predstavljao poziv na segregaciju, izolaciju i diskriminaciju LGBTIQ osoba.

Sarajevski otvoreni centar podnio je tužbu smatrajući da je tim istupom došlo do poticanja na mržnju i kršenja Zakona o zabrani diskriminacije. Općinski sud u Sarajevu donio je prvostepenu presudu 2022. godine, a nakon žalbe tužene, Kantonalni sud je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu u cijelosti.

Sud je jasno naglasio da sporni javni istup predstavlja govor mržnje, iako Zakon o zabrani diskriminacije taj termin ne koristi eksplicitno, već ga prepoznaje kroz uznemiravanje i podsticanje na diskriminaciju.

Advokatica Dženana Hadžiomerović istakla je da presuda predstavlja značajan iskorak u zaštiti ljudskih prava te snažnu poruku da se govor mržnje neće tolerisati, posebno kada dolazi od političkih i javnih osoba.

Ova odluka označava prelomni trenutak za pravnu zaštitu LGBTI osoba u BiH, jer je sud prvi put potvrdio da su seksualna orijentacija, rodni identitet i spolne karakteristike stvarni i primjenjivi osnovi zaštite od diskriminacije. Iako su ti osnovi uvedeni u zakon još 2009. godine, bilo je potrebno gotovo 17 godina da se donese prva pravosnažna presuda.

Iz Sarajevskog otvorenog centra poručuju da ovaj slučaj potvrđuje da pravna zaštita postoji i da institucije imaju obavezu reagovati.

Naglašeno je da sloboda izražavanja ne podrazumijeva pravo na pozivanje na diskriminaciju i segregaciju, te da javni govor nosi posebnu odgovornost, naročito kada dolazi od nosilaca političkih funkcija.