Poruka Christiana Schmidta da želi biti posljednji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini simbolično označava kraj jedne ere, ali istovremeno razotkriva dubinu političke nestabilnosti zemlje. U trenutku kada EU integracije traže dosljednu vladavinu prava, BiH ostaje zaglavljena u začaranom krugu političkih blokada.
Dok visoki predstavnik govori o kraju svoje misije, entitetski lideri i dalje osporavaju njegov legitimitet. Jedan dio države smatra ga nezakonitim, dok drugi traži njegovo posredovanje kada se stvari otmu kontroli. Takva dvostruka igra samo potvrđuje da BiH još nije naučila samostalno donositi ključne političke odluke.
U tom svjetlu, Schmidtova izjava djeluje više kao upozorenje nego kao najava. U pozadini njegovih riječi krije se frustracija međunarodne zajednice, koja više od tri decenije pokušava potaknuti bh. političku klasu na odgovornost.
No umjesto napretka, dobili smo zamrznute procese, pogoršane odnose i sve dublju institucionalnu krizu. Najavom mogućeg povlačenja, Schmidt možda i testira koliko su domaći lideri zaista spremni da preuzmu kormilo.
Istina je da bez visokog predstavnika Bosna i Hercegovina danas vjerovatno ne bi imala ni formalni politički poredak. To što ga mnogi danas žele marginalizirati više govori o njihovom strahu da će ostati bez „izgovora“ za vlastite neuspjehe nego o stvarnoj zrelosti sistema.
Dok god se domaće elite oslanjaju na vanjske aktere kao osigurače političkog opstanka, kraj uloge visokog predstavnika ostaje dalek. Schmidt može željeti otići – ali BiH mora željeti da se promijeni. Bez toga, on neće biti posljednji. Samo još jedan u nizu.