U tišini porodične kuće u Goraždu, bez stalnih primanja, pod krovom koji prokišnjava i sa srcem ranjenim više puta – i fizički i emotivno – živi ratni veteran Ševko Ćorović, jedan od onih čiji je život bio borba i prije rata, tokom rata, ali i mnogo godina nakon njega. Njegova priča je priča o hrabrosti, žrtvi i iznevjerenim očekivanjima.
Ranjen više od 40 puta, ali najdublje rane nisu fizičke
Ševko je tokom ratnih godina ranjavan više puta, a danas u tijelu nosi više od 40 gelera, od kojih se 37 nalazi u nogama. Uz to, prošao je kroz dva infarkta i hronične probleme s plućima. Kaže da ne traži mnogo, samo malo mira, stabilnosti i dostojanstven život za sebe i svog sina.
– Imao sam zdravlje, imanje, stoku, život… sve dok rat nije sve uzeo. Moja kuća je izgorjela, sve što sam godinama gradio nestalo je. Danas živim sa majkom i sinom, koji je 70-postotni invalid. Kuća je stara i neuslovna, nemam sredstava da je popravim – priča Ševko.
Brinuo o bolesnoj supruzi, a kad je ozdravila – otišla je
Jedna od najtežih emotivnih rana koju nosi jeste odlazak njegove supruge. Kada je oboljela, nije je napustio. Naprotiv, dvije godine joj je bio svakodnevna podrška i oslonac. Njeno zdravstveno stanje bilo je ozbiljno, kičma je otkazivala, noge su zakazale, i Ševko je sve ostavio po strani kako bi se brinuo o njoj.
– Liječili smo se, dolazio je doktor čak iz Beograda zbog nje. Kad je napokon došla sebi, otišla je. Upoznala je nekoga dok je bila u banjama u Fojnici. I ostavila me – priča Ševko sa suzama u očima.
Teški uslovi života: Bez primanja, bez stalne zdravstvene njege
Danas Ševko, iako narušenog zdravlja, pokušava ostati blizu bolnici u Goraždu zbog čestih problema sa disanjem. Zimi ne može boraviti u rodnom selu jer su putevi nepristupačni i snijeg često bude visok i do metar. Ljeti, ipak, kada vremenski uslovi dozvole, vraća se na staro ognjište, gdje osjeća mir uprkos svim gubicima.
– Moja majka je također bolesna, teško joj je. Sin bi volio da radi, predavao je dokumente na više mjesta, ali zbog zdravlja nije prošao ljekarski pregled. Meni, iskreno, više ništa ne treba. Samo da on uspije, da mu bude bolje – dodaje Ševko.
Bez gorčine, ali s puno tuge
Ševkine riječi ne sadrže ogorčenost, ali svaka rečenica nosi duboku tugu i rezignaciju. Život ga nije mazio, ali nije ni tražio sažaljenje. Njegova želja je samo da obezbijedi minimum za dostojanstven život svom sinu i majci.
– Za mene manje-više, ali za njega bih volio da mu se pruži šansa. On je mlad, a ja sam svoje proživio – kaže Ševko tiho.
Apel za pomoć
Priča ovog ratnog veterana i oca trebala bi biti podsjetnik svima nama na ljude koji su dali mnogo, a danas žive zaboravljeni. Borci poput Ševke Ćorovića zaslužuju ne samo poštovanje već i konkretan oblik pomoći – bilo kroz obnovu doma, zdravstvenu zaštitu ili mogućnost zaposlenja za njihove članove porodice.