U zabačenom selu Lišce, nadomak Olova, u potpunoj tišini i samoći, svoj život vodi Zejnil Selimović, bivši borac Armije Republike Bosne i Hercegovine. U vrijeme kada mnogi uživaju osnovne životne pogodnosti, Zejnil, heroj iz odbrambeno-oslobodilačkog rata, živi bez struje, vode i komšija, okružen šumom i tek nekoliko ovčica koje su mu jedino društvo.
Njegova skromna želja, koju izražava sa suzama u očima, nije luksuz, nije auto, niti čak stalna penzija. On samo želi jednu malu kolibu, da ima krov koji ne prokišnjava, prostor u kojem se može skloniti od zime, kiše i mraka.
“Htio sam se nakaniti i doći gore kod vas, u Hayat, da vas zamolim za pomoć, ali hvala vam što ste vi došli meni. Kuća mi prokišnjava, nemam uslova za život. Nemam drva, nemam struje, nemam vode. Samo sam s ovčicama, one mi daju snagu da izdržim.”
Život u mraku i samoći: Noći sa baterijom u ruci
Zejnilov dom nije ono što se danas smatra kućom. Riječ je o trošnoj građevini u kojoj, kako kaže, kiša često pada više unutra nego napolju. Bez električne energije, svaka noć mu je borba s mrakom.
“Kad padne noć, ležim i razmišljam. Nekad samo sjedim s baterijom i čekam da svane. Ne bojim se zvijeri, navikao sam. Bojim se samo da ću ovako i umrijeti, a da niko neće znati.”
Zejnil je u ovo selo došao iz Foče, tragajući za mirom nakon rata. Iako se tada činilo da će to biti novi početak, danas je to mjesto postalo simbol zaboravljenosti. Selo Lišce nekada je bilo naseljeno, ali danas, osim njega, niko više ne živi tu.
Skromna penzija, velika borba
Njegova jedina primanja su minimalna boračka naknada, od koje jedva da može preživjeti. O drvetu za ogrjev, osnovnim namirnicama ili lijekovima, ne može ni sanjati. Sve što ima, dijeli sa svojim stadom ovaca.
“S njima pričam, s njima živim. Ne znaš koliko znače te ovčice kad si sam.”
Iako su u blizini ostale još dvije kuće, one su prazne, a raniji vlasnici – kako kaže – prodali su ih Arapima. Time je postao jedini stanovnik sela, bez komšija, bez kontakta sa ljudima i bez osnovnih uslova za život.
Poziv na pomoć: Ima li nade za zaboravljene borce?
Zejnil nije tražio mnogo. Nije tražio novac, vozilo ili luksuz. Samo je, skromno i s tugom u glasu, rekao:
“Molim vas, dajte da mi makar jednu kolibu napravite. Da znam da imam nešto svoje, da ne kisnem.”
Ova priča duboko odjekuje u srcima svih koji su svjesni žrtve koju su naši borci dali za slobodu koju danas živimo. Dok se društvo bavi politikom i svakodnevnim problemima, mnogi zaboravljeni heroji poput Zejnila Selimovića ostaju prepušteni sami sebi.
Vrijeme je za konkretne korake
Njegov život je podsjetnik da borba za državu ne prestaje s ratom, već da se nastavlja u miru – kroz brigu o onima koji su je branili. Humanitarne organizacije, institucije i svi ljudi dobre volje pozvani su da se uključe i pomognu.
Za izgradnju skromne kolibe, dostavu drva, priključak na struju ili bar solarni panel – nije potrebna velika suma novca, već volja i suosjećanje.
Kako pomoći Zejnilu?
Ako ste u mogućnosti, budite dio promjene. Budite razlog zbog kojeg će jedan zaboravljeni borac večeras leći s nadom u bolji dan. Pomozimo da Zejnil Selimović ne ostane samo ime iz priče, nego primjer kako se društvo zna odužiti svojim herojima.